Molim vas da i za nas, verne prijatelje fudbalskog kluba „Partizan“, kao i stalne čitaoce vašeg i našeg lista „Partizanovog vesnika“ ostavite jedan mali kutak i objavite ovaj članak — sve u iskrenoj želji da pomognemo našem najdražem klubu.
Pozdravljamo sve iskrene prijatelje, simpatizere i navijače „Partizana“ i pitamo ih: gde su i šta rade? Zar su zatvorili oči i prepustili sve stihiji, ili su skrstili ruke pa mirno posmatraju kako tonu sve lađe, slavna prošlost, a sadašnjica sve više i više vuče u propast.
Nije potrebno više naglašavati. Činjenično stanje je tu i ono jasno pokazuje da se ne radi o nekoj privremenoj krizi ili normalnom sportskom porazu, već se slobodno može reći da se radi o pravoj sportskoj katastrofi!
Dileme više nema. Stvar je sasvim jasna. Stara je istina još jednom potvrđena — bitku ne gubi vojska, već vojskovođe. Ljudima se više ne može bacati prašina u oči. Ne treba se više izvlačiti na to da razlog neuspeha leži u odsutnosti Katića, Ćurkovića, povredama Đorđevića i Budišića ili nestašlucima Đorđića i Živaljevića. Ovde sa radi o nečem drugom — bitku je izgubio stručni štab na čelu sa trenerom i direktorom kluba, a kumovao je i raniji predsednik.
Evo primera: prošle zime odlazi „Partizan“ na turneju i postiže veliki uspeh. Naravno, to nas raduje. Ali po povratku u zemlju, od početka sezone pa do danas priređuju nam samo gorčinu, zbog slabih rezultata i loših igara. U čemu je razlog neuspeha? Sigurno je da se posle turneje najviše vodilo računa o tome kako da se sačuvaju svote na deviznom računu. Drugi primer: rukovodstvo zbog pet miliona prepušta Kustudića Vojvodini, a šta bi taj Kustudić značio u odsustvu Katića, pa i kasnije.
Pet poraza, pet poraza gotovo jedan za drugim znak su za ozbiljnu uzbunu i mobilizaciju zdravih snaga u cilju što bržeg ozdravljenja. Jer, sigurno da se ne pamti takav neuspeh.
Postavlja se pitanje — šta sad? Šta u ovoj situaciji? Mislim da je potrebno što pre izvršiti korenite promene u stručnom rukovodstvu.
Odlučio sam da vam napišem ovo pismo posle petog poraza Partizana. Lista neuspeha sve je veća i nesumnjivo je da je Partizan tim brojnim neuspesima izgubio mnogo od svog ugleda. Može se svome klubu oprostiti ako ne ispuni očekivanja na dve-tri utakmice, jer su krize u fudbalu redovna pojava, ali jedan klub tako blistave prošlosti i takvog renomea kakav je „Partizan“ ne bi smeo sebi da dozvoli tako obeshrabrujuće rezultate. Jer 14 bodova iz trinaest utakmica to je bilans klubova koji se bore za opstanak u ligi.
U „Partizanu“ ima samo nekoliko pojedinaca koji sa pravom nose crno-beli dres. Tu bih, u prvom redu, želeo da spomenem Radakovića, Paunovića, Vukotića, i, na momente, Bjekovića. Oni stvarno mnogo pružaju i prava je šteta što moraju pognute glave da napuštaju teren.
Želeo bih da odam veliko priznanje treneru Zecu, koji je najmanje kriv za seriju neuspeha i kome bih samo predložio da rigorozno kažnjava nezalaganje i neborbenost fudbalera, u prvom redu novčano. Ako želi da stekne titulu prvaka mora imati i šampionski tim, a ne onakav kakav ima danas.
Mislim da bi klub morao voditi drugačiju politiku i kad je u pitanju odlazak fudbalera u inostranstvo. Sa 28 godina igrači nisu fudbalski starci, već fudbaleri u punoj snazi. Zato smatram da ni Katiću, ni Ćurkoviću a ni ostalima koji su spremni za odlazak ne treba dati ispisnicu, već ih do kraja karijere zadržati u Partizanu.
Kad bi „crno-beli“ igrali u sastavu Ćurković, Radaković, Antić, Đorđević, Paunović, Budišić, Živaljević, Đorđić, Katić, Vukotić i Bjeković — titula šampiona bila bi njegova. Naravno, u sledećem prvenstvu, jer je u ovom već sve izgubljeno.
Da li su naši fudbaleri propustili veliku šansu da osvoje prvo mesto?
Za mnoge je plasman „crno-belih“ fudbalera u ovom prvenstvu — neuspeh. Za mnoge više se i nije moglo. Prvi rezultate gledaju kroz prizmu one čaršijske krilatice izrečene na startu: „sad ili nikad“, drugi se okreću brojnim malerima, koji su iskovali ovaj plasman. I jedni i drugi imaju svoje argumente…
Pa, da li je ovo adekvatan plasman? Da li su naši fudbaleri zaista prokockali šansu? Odgovor: Hajduk i Željezničar su trenutno bolji timovi, Partizan ih je mogao preteći samo izuzetnim podvigom, uz previše sreće. Jesenji plasman je samo vrtoglavi let u visinu, u ovom trenutku zavaravajući argument onih koji misle da je Partizan postigao neuspeh.
Partizan je, možda, i mogao da trijumfuje, ali da su „sve vodenice mlele“ u njegovu korist. Ovaj tim, nažalost, nije dovoljno jak da bi mogao da niveliše toliko hendikepa i nepravdi, čega nije bio pošteđen ovog proleća. Želje su bile prevelike, mogućnosti skromne, a oni „sporedni momenti“ banalno opori.
Bilans
Kako objasniti pad u finišu? Da li nesrećnim (i psihološkim) okolnostima, ili iscrpljenošću već pretovarenog tima?
U ovom trenutku nije bitno da li će naši fudbaleri biti treći četvrti ili peti (mada svako mesto ima svoju „beneficiju“) — to je realni domet, odraz stvarnih mogućnosti. Ne ovog tima, već okolnosti u kojima je taj plasman izboren. Partizan, jednostavno, nije mogao da izdrži trku, nije imao snage za više, niti je bio kadrovski spreman (čak ni u psihološkom smislu) da istraje.
Titula jesenjeg prvaka samo je nagoveštaj koliko je ta mala četa mogla, da je ostala neokrnjena. Odnosno dokaz da nije dovoljno samo 11 fudbalera da bi se osvojio neki veliki trofej!
Oazu radosti predstavlja međunarodni bilans nekoliko izuzetnih podviga ove generacije. Dokaz više da ona može, da ona jeste vrednost ali da je suviše malobrojna da bi izdržala jedan maratonski ispit kao što je šampionat.
Za Partizan je uspeh samo ako je prvi. To je aksiom velikog kluba. Kroz tu prizmu ovo je neuspešan finiš. Međutim, ako se sagleda pravo stanje stvari tada je bilans vrlo solidan. Jer, Partizan se može „pohvaliti“ podacima koji bi i Hajduka (novog prvaka) srušili: banalno oštećen sudijskim odlukama hendikepiran mnogim povredama i neočekivanim kadrovskim promenama. Konačno, u finišu, kada su sve nade za prvim mestom potopljene nestalo je i ambicija, tako da taj finiš i nije pravi odraz vrednosti.
Nedaće
Partizan nije uspeo. Možda bi pokleknuo i sa Ćurkovićem i Katićem. Ali, voditi borbu za titulu, a istovremeno ostajati bez ključnih igrača, napor je kome bi teško odoleo i jedan Real ili Honved iz najslavnijih dana.
Jesen je završena na prvoj poziciji. A onda su otišla dva temelja tima, igre, taktike — Ćurković i Katić. Tim je ostao sa 14 igrača! Trener Zec je pokušao da „spasi što se spasti može“ doveo je neke nove snage ali je to bio samo pokušaj davljenika.
Teže je povređen i drugi golman Drljača. U „mini“ prelaznom roku niko nije našao razumevanja za „crno-bele“. Počeo je polako i drastično da se otplaćuje „kredit“ višegodišnjoj slaboj politici sa igračkim kadrom. Marković, Mitrović, Živaljević, Marić… to su samo pokušaji, nedorečene vrednosti i povremene zablude. Đorđević i Damjanović bili su često povređeni — u toj situaciji stručni štab je morao da stvara nov plan igre, kompoziciju, sistem… A nesreća je bila u tome što je ovaj tim imao dobre glumce u epizodnim ulogama, i u temeljima možda, ali ne i u onim rolama koje predstavljaju kreativni čin igre!
U trenucima kada je bila neophodna kompletna mobilnost plaćani su cehovi malerima. Tim, koji se borio za prvo mesto, koji je perjanica našeg fudbala — često nije imao gde da trenira! Naši fudbaleri su samo gosti na stadionu JNA! Na glavnom terenu se po kiši ne sme vežbati, pomoćni je najčešće zauzet. Koliko puta su Zec i Atanacković morali da menjaju plan treninga, zbog nedostatka terena!?
Uz sve to i — sudije! Drastično i banalno je oštećen ovaj tim protiv Čelika OFK Beograda Radničkog (K)… A njegova snaga, u ovom trenutku, nije takva da može da eliminiše i ove hendikepe. Partizan je jedini naš tim čiji je fudbaler isključen zbog šutiranja lopte u aut! (Bjeković). Plaća li ova generacija „crno-belih“ neke (i nečije) ranije dugove?
Najzad: teško je naći prvoligaša koji nije iskoristio toliko šansi, a koji je primio golove iz bezopasnih situacija kao Partizan. Preveliki napori dekoncentrisali su napadače (Bjeković, Vukotić i Antić), koji su izneli breme na svojim plećima, slab golman uneo je nemir u odbranu.
Istine
Partizan je, međutim, jak zbog toga što se smelo okreće sopstvenim slabostima. A njih je bilo…
Izbor igrača, nedopustivo je skučen za jedan takav kolektiv. To je osnovni uzrok neuspeha. U mladom timu nije bilo igrača na koga bi se Zec mogao osloniti, da li on nije imao poverenja u te mladiće, ili oni zaista ne obećavaju — to je tema za razmišljanje rukovodstva. Ali u grču borbe za prvo mesto njima se nije ni mogla pružiti prilika…
Partizan, među igračima, a posle odlaska Ćurkovića, nema ličnost koja bi mogla da preuzme ulogu vođe tima na terenu. Otuda se olako gubi sigurnost, otuda stihija i nervoza. Previše emotivan tim, koji ne ume (kao Crvena zvezda na primer) da stiže rezultat.
U pojedinim fazama prvenstva tim je (često) delovao neborbeno, komotno i neodgovorno. Jesenja hegemonija, kao da je jenjavala, kao da su međunarodni uspesi (Bogota, Španija) uljuljkali tim, stvorili uverenje lažne veličine. A to je najrečitiji dokaz da ovaj tim psihički nije zreo, da ima previše igrača koji život fudbalski ne prihvataju kao obavezu stalnog dokazivanja.
I možda, odlučujući odraz slabosti unutar tima — nemoć protiv „malih“! Partizan godinama već može da deklasira svakog velikog protivnika api ne ume da igra (i pobedi) protiv timova sa začelja tabele. I to je problem za psihologa…
…Kao i neshvatljivi promašaji na stadionu JNA! Jer, pored svih hendikepa „crno beli“ su prvenstvo izgubili na svom terenu! Sa gostovanja su doneli dosta bodova ali su pred svojim gledaocima razočarali protiv Željezničara, Bora, Čelika, Radničkog (K), OFK Beograda, Crvene zvezde… A to su promašaji koji moraju skupo da se plate.
Perspektiva
Upravo ti neuspesi potvrđuju da je Partizan još uvek psihološki nezrela ekipa, da na tom planu treba mnogo da se radi.
Trenerski štab je izvukao pouke. Raduje što relativni neuspeh, kao često ranije, ovog puta nije ostavio posledice na odnose u timu. To je atmosfera poverenja u nade, baza iz koje mogu da izrastu rezultati. Tim je stekao određeno iskustvo, navikao da radi i da se maksimalno profesionalno odnosi prema klubu koji — za uzvrat — ispunjava obaveze.
Već su preduzete mere da se otkloni problem broj jedan — mali izbor prvotimaca. Produžiće se ugovori sa Radakovićem, Petrovićem i Budišićem, već je dovedeno nekoliko igrača iz drugih klubova krajem godine vraćaju se Ćurković i Katić. Ovaj tim je stekao određena iskustvo, igra godinama zajedno, a veoma je mlad. Prosečna starost je 22,5 godine, čime se ne može pohvaliti ni jedan prvoligaš! Damjanović verovatno odlazi u inostranstvo, pa će Radaković sa 25 godina biti najstariji igrač!!
Ipak i pored obećavajućih nagoveštaja, stručni štab će u dolazećem periodu morati da reši jedan važan problem: Partizan nema igru, jer nema organizatora! Đorđević je često van stroja, Vukotiću je mesto u prednjoj liniji. Ostali nisu pokazali da mogu da preuzmu tako važnu ulogu. „Pronaći“ bar dva „vezna“ igrača — to je obaveza, ako se želi ponovni juriš na titulu.
Jer, bez kvalitetnih „radilica“ nema u savremenom fudbalu ni rezultata…
Kvantitet pa kvalitet
Stara je istina da se iz kvantiteta rađa kvalitet. Upravo zbog toga Partizan je bio u podređenom položaju, u odnosu na ostale konkurente. Dok je Crvena zvezda, na primer, imala oko 30 prvotimaca, Gojko Zec je mogao da računa na 16, pod uslovom da su svi zdravi! U takvoj situaciji nije moglo biti reči o konkurenciji, o izboru, kombinacijama…
Partizan nije imao naročit kvalitet, a skoro nikakav kvantitet!
Shvatili su to ljudi u klubu. Shvatili da je prvo mesto izgubljeno, možda, baš zbog nedostatka dovoljnog broja igrača da je plaćen skupo ceh višegodišnjoj krizi prvotimaca.
To je verovatno razlog što se ovog proleća ne miruje. Čini se sve da se pre prelaznog roka obezbedi nekoliko talentovanih igrača koji bi — bar u ovom prvom trenutku — popunili igrački kadar i nametnuli bilo kakvu konkurenciju. Ugovore su već potpisali talentovani Bašić iz Kule i Ninković iz Kostolca, razgovori sa Sremom, oko Kustudića, privode se kraju, po svoj prilici tu je i Špirić iz Rume… To je samo početak. Trener Zec tvrdi da neće biti mnogo ako se dovede i desetak igrača!
O onim poznatijim čuće se u julu. Rukovodstvo naveliko kontaktira sa nekim igračima i klubovima. Imena se za sada ne pominju, ali je sigurno da će biti i „velikih riba“. Najvažnije je: ne sedi se skrštenih ruku, ne čeka se poslednji trenutak. Odluka je čvrsta: Partizan više ne sme čekati start sa 15 fudbalera!
Komentar utakmice Partizan — Velež 3:0: Najbolja igra „crno-belih“ ovog proleća bude smele nade u finišu prvenstva
Kako je to bilo divno veče za sve prijatelje fudbala, posebno za navijače Partizana. Odavno gledalište nije bilo tako iskreno oduševljeno, tako poneseno kao tokom ovih 90 minuta igre sa Veležom.
Partizan se na ovoj utakmici pokazao u najboljem svom izdanju i, možemo slobodno reći, to je bila takva interpretacija fudbala kakvom bi se ponosile i one sjajne generacije Bobeka, „Čika“, Jusufija i Kovačevića.
Partizan je u susretu sa Veležom igrao raznovrsno, sadržajno, organizovano, ali sa maštom i improvizacijom. Rečju, bio je to pravi fudbalski vatromet!
Balzak kaže „da sve stvari gledane kroz maglu izgledaju lepše“. Međutim, i sve fudbalske utakmice doživljavaju se lepše ako su pod reflektorima. To je potvrdio i ovaj susret s Mostarcima, pa je i to na određen način učinilo da utisak bude tako veličanstven.
Dakako, ne smemo zaboraviti ni odličnog i vrlo ambicioznog protivnika. Mostarci su pružili žilav otpor, ali je Partizan bio poletan i toliko raspoložen da bi pred njim pao i jedan Mančester junajted.
Da li je ovaj sjajni finiš „crno-belih“ došao malo kasno — pitaju se navijači sa zebnjom u srcu: Ili: šta je to što je tako radikalno izmenilo igru Zecovog tima nabolje?
Pre svega cela ekipa je igrala sa takvim htenjem da je to bilo najimpresivnije. Ritam, zalaganje, borbenost, kolektivnost i rešenost da se utakmica dobije bili su toliko prisutni u svakom igraču i u svakoj akciji da pobeda nijednog trenutka nije dolazila u pitanje.
Dakako, treba istaći i tri nove ličnosti: vrlo sigurnog, spretnog i srećnog golmana Furtulu koji je malo otkrovenje za beogradsku publiku. Zatim britkog i vrlo jednostavnog beka Marića i, najzad, hitronogog, vrednog i veštog golgetera Živaljevića.
Suviše je smelo na osnovu jedne igre donositi neke definitivne zaključke, ali je vrlo umesno pitanje: zar brzi i prodorni Živaljević, taj opasni šuter i vešti dribler nije još ranije mogao naći svoje mesto u ekipi, a i Furtula svojom pojavom i mirnoćom deluje toliko golmanski da zaslužuje poverenje.
U svakom slučaju, igra protiv Veleža ospokojuje pred gostovanje u Banjaluci i posebno pred susret sa Zvezdom, a i obavezuje sve igrače na nove podvige.
ŠEKULARAC: Meč sa Partizanom bio je za mene događaj godine! Mislim da sam još jednom dokazao svoju veličinu, Partizan me prijatno iznenadio.
VESELINOVIĆ: Santa Fe je izgubio od sjajnog protivnika. Partizan ima izvanredno mladu, talentovanu i kvalitetnu ekipu. Najbolji ste na Pentagonalu, ovo je tim pred kojim je budućnost. Imate i jednog izvanrednog i mladog trenera, koji majstorski vodi tim.
ZEKINJO (BOTAFOGO): Odavno u Južnoj Americi jedan tim nije dočekan sa takvom pompom, kao sada Partizan! Vi ste to zaslužili, zbog utiska i trijumfa prošle godine, u Meksiku.
ŽAIRZINJO (BOTAFOGO): I prošle godine „slomio“ nas je Đorđić! To je sjajan igrač. Drago mi je što me je i ovog puta u to uverio.
ŠEKULARAC: Pa, vi i ne slutite šta ste učinili! Ni jedna evropska ekipa do sada nije ovako igrala u Bogoti. Posle ovog trijumfa cena Partizana na južnoameričkom kontinentu biće pet puta veća!
PAULO DE AUMEGA (TEHNIKO BOTAFOGA): Mislio sam da će naše dvoboje rešiti sjajna navala Botafoga. Ali, Jugosloveni imaju odbranu kakvu još nisam video. To je fenomenalno!
IZVEŠTAČ LISTA „IL TIEMPO“: Ta dva mladića, Vukotić i Živaljević, oduševili su publiku u Kaliju. Prvi je igrač neviđenih ideja i mogućnosti, drugi ima udarac kao torpedo…
LIST „EL EKSPERTADO“: Kali je srećno prošao! Partizana može da zaustavi samo Santa Fe, jer ga Veselinović i Šekularac poznaju.
ESKOBAR (KALI): Kakav je to igrač, taj Paunović! Pa, pored njega ni ptica ne može da proleti…
ROBERTO (BOTAFOGO): Ne mogu sebi da oprostim što sam udario Paunovića. Ne znam šta mi je bilo. Izvinjavam se svima do neba. Pokvarili smo jedan spektakl, meč koji bi bio velik.
DAMJANOVIĆ: u drugom susretu protiv Botafoga isključen sam prvi put u životu! Zaista, za to nije bilo razloga. Nije mi zbog kazne, već što sam „srušio“ jednu svoju dragu tradiciju.
PAULO CEZAR — LIMA (BOTAFOGO): Video sam mnogo velikih svetskih golmana. Ali, Knežević je fenomenalan! Sad mi je jasno zbog čega je Santos želeo da ga angažuje. U njegovoj senci (na drugoj utakmici — prim. red) ostala je čak i odlična igra Partizana.
VELASKEZ (ARBITAR PREKINUTOG MEČA SA BOTAFOGOM): Partizan nije kriv, držao se džentlmenski. Botafogo je pokušao da igra silom, a fudbalski zakoni su isti za sve. Morao sam da prekinem meč.
ALFONSO SENIOR (ČLAN FIFA): Arbitar je bio u pravu — morao je da prekine utakmicu. Botafogo nije imao nerava, poneo se kako ne dolikuje velikom timu. A mogao se ugledati na Partizana!
GOJKO ZEC: Nije važno ko je bio najbolji, nije važno ništa se dešavalo. Bitno je da smo osvojili pehar, da smo igrali veoma dobro, da smo sproveli plan priprema i da je svaki pojedinac bio izvanredno disciplinovan.
… I pored dramatičnih scena koje prate mečeve na Južnoameričkom kontinentu. — Kapiten Milan Damjanović dostojanstveno podneo prvo isključenje u karijeri
Pobedio je Partizan prošle godine u Meksiku, ponovio je taj uspeh, sada, u Bogoti. Ali, iza tog rezultatskog trijumfa oblikovao se još jedan uspeh, više gest, lekcija iz ponašanja, koju su naši fudbaleri održali Južnoamerikancima.
Sećate se: prošle godine, u Meksiku, u duelu sa Gvadalaharom, Partizan je platio ceh želji da domaćin trijumfuje. Pa je u tom duelu domaći arbitar hteo, na svaki način, da pomogne, da preokrene rezultat od 2:1 za Partizan. Prvo je isključio Đorđića, koji u karijeri nije napravio grub prekršaj, da bi — nešto kasnije — iz igre udaljio kapitena Mihajlovića, jer je tražio objašnjenje za takav gest!
Epilog je poznat: naši igrači sačuvali su rezultat i dostojanstvo. A domaća štampa pitala je: „Zar je moguće da jedan tim bolje igra sa 9 fudbalera!?“. Partizan je dobio svoju veliku bitku.
Dobio je i ovog januara, u Bogoti. Samo, sada je situacija bila obrnuta. Botafogo je opravdano ostao bez dva fudbalera i, nije to mogao da podnese. Demonstrativno je napustio teren i izgubio važniju bitku od one rezultatske. A mogao se setiti turnira u Meksiku, i gesta Partizana. To poređenje donelo je „crno-belima“ jednu veliku moralnu pobedu. Pobedu koja se pamti…
Ovaj primer moralne lekcije, koja je ubedljivija od svih reči, upotpunjuju dva detalja sa ovogodišnjeg prelaska preko Atlantika.
Arbitar Kanesa iz Čilea isključio je, na utakmici sa Santa Feom, Paunovića samo zato što ga je ovaj upozorio na pogibeljnu igru protivnika! Paunović je napustio teren, a da nikom nije ni palo na pamet da protestuje. Kao ni kod isključenja Damjanovića, protiv Botafoga. Naš kapiten je izbačen iz stroja. (opet Kanesa!), bez ikakvog razloga, Bilo mu je to prvo isključenje u karijeri. Partizan je smogao snage da čak i povede sa 1:0 — igrajući 76 minuta sa 10 igrača — i da očuva nerešen rezultat.
Ako je ova turneja rezultatski trijumf, onda ona nosi još jedan dokaz, pečat koji će trajati kao primer — izuzetne sportske i moralne snage ovog kolektiva. Partizan je održao protivnicima dvostruku lekciju: jednu iz fudbalske veštine, a drugu iz domena sportske etike!
… pred 235.000 gledalaca
Partizan—Milionarios 2:1 (2:1)
Stadion: Kampin u Bogoti. Gledalaca: 40.000. Sudija: Mario Kanesa (Čile). Strelci: Lobeton u 15. za Milionarios, a Živaljević u 16. i Vukotić u 23. minutu za Partizan.
Stadion: Kampin. Gledalaca: 70.000. Sudija: Kanesa (Čile). Strelci: Kampaz u 10. za Santa Fe, a Đorđević u 25. i 85. i Bjeković u 60. minutu za Partizan.
U dva nova meča, sa Santa Feom i Botafogom, koji su po svaku cenu želeli revanš, naši fudbaleri su opet pokazali svoju superiornost. Santa Fe je pobeđen i sa 5 rezervi, Botafogo je jedva izborio nerešeno, mada je 70 minuta imao igrača više (kapiten Damjanović bezrazložno isključen)!
Partizan—Santa Fe 1:0 (1:0)
Stadion: Kaluna u Bogoti. Gledalaca: 20.000. Sudija Kansea (Čile). Strelac: Gligorovski u 6. minutu.