Ознака: Neda Arnerić

  • Partizan ima najelitnije navijače!

    IGRE I LJUDI

    Ako je tačno da svaki klub ima navijače kakve zaslužuje, onda Partizan već godinama ima publiku kakvu ne zaslužuje. Ni igrama ni rezultatima. A da o trofejima i ne govorimo (već je više od pet godina kako ovaj poznati fudbalski klub nije osvojio ni jedan značajniji domaći trofej). To bi, nema sumnje, mogao biti veliki razlog za osipanje velike navijačke porodice ovog popularnog kluba. Ali razlozi su jedno, a ljubav drugo. Time se može objasniti okolnost da su oni koji su nekada voleli Partizan ostali uz njega, mada im niko ne bi zamerio i da nisu. I to ne samo oni obični, koji su obično najverniji, već i oni elitni.

    Partizan ako nema najbrojniju, što nije sasvim izvesno, on ima sigurno najelitniju publiku. I, možda najviše zbog toga, njegova publika nije tako bučna i grlata, kao Hajdukova i Zvezdina. Ona ume tiho, spontano da prati igru, da uživa u njoj, da nagradi ono što je najbolje u njoj, da se ponese viteški, nagrađujući aplauzom i protivnika ako je zaslužio. Sve su to odlike odabrane, izuzetne publike, koja poseduje sportsku i ličnu kulturu. Možda bi neka druga, temperamentnija i bučnija publika bila od veće praktične koristi za vreme igre. Ali, šta se tu može: svaki klub ima publiku kakvu zaslužuje. Zar Partizan svojom igrom decenijama nije odgajao baš takvu — intelektualnu publiku? Zato nije ni malo čudno što za „crno-bele“ navijaju toliko poznate ličnosti koje pripadaju našoj intelektualno-stvaralačkoj eliti: umetnici, naučnici, političari, javni radnici…

    Njih je, nema sumnje, privukao nesvakidašnji tretman fudbalske igre koji su oduvek negovali Partizanovi igrači. Jer šta bi drugo ako to ne bi moglo privući tako velike artiste kao što su već sad pokojni Ljubiša Jovanović, zatim Mija Aleksić, Mira Stupica i drugi, ako ne izuzetan šarm Partizanove igre. Šta bi moglo naterati na stadion jednog mislioca evropskog formata kao što je profesor dr Ljubomir Tadić, uvek kad igraju „crno-beli“, sijalo sunce i padale kiše. Šta bi moglo naterati jednog takvog predstavnika duha, kao što je Duško Radović da prati igru „crno-belih“ svuda gde igraju. Ili njegovog kolegu po peru Zvonimira Majdaka, da iz svog Zagreba potegne u Novi Sad, Split, Beograd, da bi video „crno-bele“ momke. Dug je spisak tih elitnih Partizanovaca, koji ni u trenucima svojih najvećih duhovnih uzleta ne zaboravljaju na svoj Partizan. Tu su poznati pisci: Dušan Kostić, Oskar Davičo, Vasa Pantelić, Branko Ćopić, Skender Kulenović, Risto Tošović, dr Miloš Bandić, Brana Crnčević, Mića Danojlić, Branislav Petrović, Božidar Šujica, Filip David, Slobodan Novaković, Ilija Popovski, Aca Antić, Milenko Vučetić, Radoslav Vojvodić i drugi. Gotovo uvek kad igra Partizan na stadionu se mogu videti: Koča Popović, Peko Dapčević, Tempo, Veljko Vlahović, Mijalko Todorović, Đuro Kladarin, Veljko Milaković, dr Rajko Tomović, dr Vojin Šulović, dr Dragiša Ivanović, dr Zvonko Damjanović, dr Srđan Hajduković, dr Nikola Sekulović i drugi poznati naučnici su takođe Partizanovci.

    Poznati pozorišni, filmski i estradni umetnici su poznati Partizanovci: Aleksandar Gavrić, Petar Banićević, Bora Todorović, Slobodan Aligrudić, Vera Čukić, Zoran Ratković, Dina Rutić, Neda Arnerić, Ismet Krcić, Nada Knežević, Radmila Karaklajić, Silvana Armenulić, i drugi. Mnogi naši poznati novinari su takođe Partizanovci: Dragan Marković, Sergije Lukač, Predrag Knežević, Aleksandar Prlja, Velibor Savić, Vladimir Kolak, Žika Todorović i dr.

    Spisak poznatih Partizanovaca, čije srce kuca za Partizan je verovatno mnogo veće. Ja sam spomenuo samo imena onih ličnosti kojih sam se setio ovog trenutka. Neka mi ne zamere oni kojih se nisam setio. Mada bi mnogo bolje bilo da ih se sete bar ponekad i igrači u „crno-belim“ dresovima. I da njihovo zakuca za Partizan bar toliko, koliko kuca srce ovih poznatih Partizanovaca i njihovih nepoznatih sapatnika.

  • Neda Arnerić: „Žene vole pobednike“

    KLUB POZNATIH PARTIZANOVACA

    Neda Arnerić je naša najmlađa filmska zvezda. Ova jugoslovenska Širli Templ počela je ozbiljno da se bavi filmskom umetnošću još u trinaestoj godini. Danas joj je sedamnaest godina, a već za sobom ima desetak glavnih uloga odigranih u domaćim i inostranim filmovima, nekoliko domaćih i međunarodnih priznanja. Oni koji je znaju — kažu da pored filma voli sport i da je njena boja — crno-bela.

    P. VESNIK: Otkada vaše srce kuca za Partizan?

    ARNERIĆ: Pa, valjda otkad sam se rodila… Tačnije, otkad sam čula prve reči o sportu. Jer u mojoj kući su svi partizanovci: i otac i majka i brat.

    P. VESNIK: Pošto se u kući pričalo samo o Partizanu, vi niste ni mogli izabrati drugi klub, zar ne?

    ARNERIĆ: U početku je to bilo sve onako površno. Navijala sam za Partizan čitajući novine. A onda sam počela da odlazim i na utakmice; U stvari, za moje navijačko opredeljenje ipak je bio presudan jedan susret sa igračima Partizana u vozu za Skoplje. Upoznali smo se i sprijateljili. Tada sam ih malo bolje ošacovala i uvidela da nisam pogrešila što sam još kao beba počela da navijam za njih. Divni su to momci, simpatični i šarmantni. Samo kad bi takvi bili i na terenu.

    P. VESNIK: Jesu li vas nekada razočarali?

    ARNERIĆ: Jesu, naročito poslednjih godina. Jednom su čak bili, čini mi se, među poslednjima! Zar to oni smeju da dozvole! Oni, šampioni! Prestala sam da slušam o njima, da čitam novine…

    P. VESNIK: Ali sada su na prvom mestu…

    ARNERIĆ: Ako misle da i dalje navijam za njih neka i ostanu tu gde su: Ili ako to već ne mogu da se zadrže bar na pristojnom rastojanju od Crvene zvezde. Naravno, Partizan mora igrati šampionski kako to dolikuje istinskom šampionu. I mora pobeđivati. Onda će imati svoje navijače i među ženama, jer žene vole pobednike.