Ознака: Risto Tošović

  • Partizan ima najelitnije navijače!

    IGRE I LJUDI

    Ako je tačno da svaki klub ima navijače kakve zaslužuje, onda Partizan već godinama ima publiku kakvu ne zaslužuje. Ni igrama ni rezultatima. A da o trofejima i ne govorimo (već je više od pet godina kako ovaj poznati fudbalski klub nije osvojio ni jedan značajniji domaći trofej). To bi, nema sumnje, mogao biti veliki razlog za osipanje velike navijačke porodice ovog popularnog kluba. Ali razlozi su jedno, a ljubav drugo. Time se može objasniti okolnost da su oni koji su nekada voleli Partizan ostali uz njega, mada im niko ne bi zamerio i da nisu. I to ne samo oni obični, koji su obično najverniji, već i oni elitni.

    Partizan ako nema najbrojniju, što nije sasvim izvesno, on ima sigurno najelitniju publiku. I, možda najviše zbog toga, njegova publika nije tako bučna i grlata, kao Hajdukova i Zvezdina. Ona ume tiho, spontano da prati igru, da uživa u njoj, da nagradi ono što je najbolje u njoj, da se ponese viteški, nagrađujući aplauzom i protivnika ako je zaslužio. Sve su to odlike odabrane, izuzetne publike, koja poseduje sportsku i ličnu kulturu. Možda bi neka druga, temperamentnija i bučnija publika bila od veće praktične koristi za vreme igre. Ali, šta se tu može: svaki klub ima publiku kakvu zaslužuje. Zar Partizan svojom igrom decenijama nije odgajao baš takvu — intelektualnu publiku? Zato nije ni malo čudno što za „crno-bele“ navijaju toliko poznate ličnosti koje pripadaju našoj intelektualno-stvaralačkoj eliti: umetnici, naučnici, političari, javni radnici…

    Njih je, nema sumnje, privukao nesvakidašnji tretman fudbalske igre koji su oduvek negovali Partizanovi igrači. Jer šta bi drugo ako to ne bi moglo privući tako velike artiste kao što su već sad pokojni Ljubiša Jovanović, zatim Mija Aleksić, Mira Stupica i drugi, ako ne izuzetan šarm Partizanove igre. Šta bi moglo naterati na stadion jednog mislioca evropskog formata kao što je profesor dr Ljubomir Tadić, uvek kad igraju „crno-beli“, sijalo sunce i padale kiše. Šta bi moglo naterati jednog takvog predstavnika duha, kao što je Duško Radović da prati igru „crno-belih“ svuda gde igraju. Ili njegovog kolegu po peru Zvonimira Majdaka, da iz svog Zagreba potegne u Novi Sad, Split, Beograd, da bi video „crno-bele“ momke. Dug je spisak tih elitnih Partizanovaca, koji ni u trenucima svojih najvećih duhovnih uzleta ne zaboravljaju na svoj Partizan. Tu su poznati pisci: Dušan Kostić, Oskar Davičo, Vasa Pantelić, Branko Ćopić, Skender Kulenović, Risto Tošović, dr Miloš Bandić, Brana Crnčević, Mića Danojlić, Branislav Petrović, Božidar Šujica, Filip David, Slobodan Novaković, Ilija Popovski, Aca Antić, Milenko Vučetić, Radoslav Vojvodić i drugi. Gotovo uvek kad igra Partizan na stadionu se mogu videti: Koča Popović, Peko Dapčević, Tempo, Veljko Vlahović, Mijalko Todorović, Đuro Kladarin, Veljko Milaković, dr Rajko Tomović, dr Vojin Šulović, dr Dragiša Ivanović, dr Zvonko Damjanović, dr Srđan Hajduković, dr Nikola Sekulović i drugi poznati naučnici su takođe Partizanovci.

    Poznati pozorišni, filmski i estradni umetnici su poznati Partizanovci: Aleksandar Gavrić, Petar Banićević, Bora Todorović, Slobodan Aligrudić, Vera Čukić, Zoran Ratković, Dina Rutić, Neda Arnerić, Ismet Krcić, Nada Knežević, Radmila Karaklajić, Silvana Armenulić, i drugi. Mnogi naši poznati novinari su takođe Partizanovci: Dragan Marković, Sergije Lukač, Predrag Knežević, Aleksandar Prlja, Velibor Savić, Vladimir Kolak, Žika Todorović i dr.

    Spisak poznatih Partizanovaca, čije srce kuca za Partizan je verovatno mnogo veće. Ja sam spomenuo samo imena onih ličnosti kojih sam se setio ovog trenutka. Neka mi ne zamere oni kojih se nisam setio. Mada bi mnogo bolje bilo da ih se sete bar ponekad i igrači u „crno-belim“ dresovima. I da njihovo zakuca za Partizan bar toliko, koliko kuca srce ovih poznatih Partizanovaca i njihovih nepoznatih sapatnika.

  • Risto Tošović: „Kad izgubi Partizan, ne izlazim iz kuće“

    KLUB POZNATIH PARTIZANOVACA

    Naš ugledni pesnik Risto Tošović, poznat je i kao veliki simpatizer „crno-belih“, Dugo godina je obavljao vrlo značajne funkcije u kulturnom i javnom životu (glavni urednik „Književnih novina“, urednik „Politike“, glavni urednik „NIN-a“ itd. Sada je predsednik Udruženja književnika Srbije. Nekada je bio i član uprave FK „Partizan“.

    P. VESNIK: Od kada i zašto navijate za „Partizan“?

    TOŠOVIĆ: Negde 1946, godine našao sam se na starom stadionu BSK-a. Otišao sam na utakmicu, a nisam znao ko igra. Jedna ekipa je igrala fantastično. Rekli su mi da je to — „Partizan“. Kasnije sam odlazio na sve Partizanove utakmice i počeo da navijam za taj klub, ne samo zbog dopadljive igre, već i zato što su bili istinski jugoslovenski klub i zato što su nosili tako simbolično ime. Od tada, sa njima delim i vedre i tmurne dane.

    P. VESNIK: Kojih je bilo više: vedrih ili tmurnih?

    TOŠOVIĆ: To je teško reći. Možda se tmurni dani duže pamte. Ja, ipak, mislim da je bilo više onih drugih. Bilo ih, bar u vreme kada su u „Partizanu“ igrali Bobek, Milutinović i drugovi, a i kasnije u doba Galića i Šoškića.

    P. VESNIK: Šta radite kad „Partizan“ izgubi?

    TOŠOVIĆ: Ništa. Tugujem. Obično jedan dan ne izlazim iz kuće, naročito ne među poznanike koji bi mogli biti pakosni zbog toga.

    P. VESNIK: Poslednjih godina verovatno Vam se često događa da ne izlazite iz kuće…

    TOŠOVIĆ: Nažalost, jeste! Čini mi se da ova nova ekipa „crno-belih“ momaka nema moral koji je imala, na primer, generacija Vladice Kovačevića. I zato oni često gube i od slabijih timova, čak i na svome terenu. Kad je već reč o moralu, moram reći da je moj utisak da se ti momci odveć lako predaju, ne samo kad gube i kad je to neminovno, već i kad im ne krene od početka. Osim toga, oni nemaju ono što je svojstveno velikim timovima: da u toku igre menjaju način igranja, da se snalaze na terenu…

    P. VESNIK: Ima li drugih razloga za neuspehe?

    TOŠOVIĆ: Nisam sklon da neuspehe pravdam nekim razlozima izvan fudbalske igre (sudije, na primer). Poraz u sportu gotovo uvek je izraz subjektivnih slabosti. Jednom velikom timu, kao što je Partizan ne sme se dogoditi da ostane bez ključnih igrača onda kad su mu najpotrebniji. O tome se mora voditi računa bar 4—5 godina unapred. Partizanu su neophodni praktični ljudi. koji vidovito misle i imaju visoko razvijenu profesionalnu svest. Što se toga tiče, „Zvezda“ je bila uvek ispred „Partizana“. Osim toga Zvezda je uspela ono što „Partizan“ nije: da oko kluba stvori određenu povoljnu klimu, da okupi svoje prijatelje i simpatizere. To je i „Partizan“ mogao s obzirom da ima dosta simpatizera i veliki broj uglednih prijatelja iz raznih društvenih slojeva i profesija. Naravno, ta se greška još uvek može ispraviti…

    Ali ne znam da li mogu neke druge…