Molim vas da i za nas, verne prijatelje fudbalskog kluba „Partizan“, kao i stalne čitaoce vašeg i našeg lista „Partizanovog vesnika“ ostavite jedan mali kutak i objavite ovaj članak — sve u iskrenoj želji da pomognemo našem najdražem klubu.
Pozdravljamo sve iskrene prijatelje, simpatizere i navijače „Partizana“ i pitamo ih: gde su i šta rade? Zar su zatvorili oči i prepustili sve stihiji, ili su skrstili ruke pa mirno posmatraju kako tonu sve lađe, slavna prošlost, a sadašnjica sve više i više vuče u propast.
Nije potrebno više naglašavati. Činjenično stanje je tu i ono jasno pokazuje da se ne radi o nekoj privremenoj krizi ili normalnom sportskom porazu, već se slobodno može reći da se radi o pravoj sportskoj katastrofi!
Dileme više nema. Stvar je sasvim jasna. Stara je istina još jednom potvrđena — bitku ne gubi vojska, već vojskovođe. Ljudima se više ne može bacati prašina u oči. Ne treba se više izvlačiti na to da razlog neuspeha leži u odsutnosti Katića, Ćurkovića, povredama Đorđevića i Budišića ili nestašlucima Đorđića i Živaljevića. Ovde sa radi o nečem drugom — bitku je izgubio stručni štab na čelu sa trenerom i direktorom kluba, a kumovao je i raniji predsednik.
Evo primera: prošle zime odlazi „Partizan“ na turneju i postiže veliki uspeh. Naravno, to nas raduje. Ali po povratku u zemlju, od početka sezone pa do danas priređuju nam samo gorčinu, zbog slabih rezultata i loših igara. U čemu je razlog neuspeha? Sigurno je da se posle turneje najviše vodilo računa o tome kako da se sačuvaju svote na deviznom računu. Drugi primer: rukovodstvo zbog pet miliona prepušta Kustudića Vojvodini, a šta bi taj Kustudić značio u odsustvu Katića, pa i kasnije.
Pet poraza, pet poraza gotovo jedan za drugim znak su za ozbiljnu uzbunu i mobilizaciju zdravih snaga u cilju što bržeg ozdravljenja. Jer, sigurno da se ne pamti takav neuspeh.
Postavlja se pitanje — šta sad? Šta u ovoj situaciji? Mislim da je potrebno što pre izvršiti korenite promene u stručnom rukovodstvu.
Odlučio sam da vam napišem ovo pismo posle petog poraza Partizana. Lista neuspeha sve je veća i nesumnjivo je da je Partizan tim brojnim neuspesima izgubio mnogo od svog ugleda. Može se svome klubu oprostiti ako ne ispuni očekivanja na dve-tri utakmice, jer su krize u fudbalu redovna pojava, ali jedan klub tako blistave prošlosti i takvog renomea kakav je „Partizan“ ne bi smeo sebi da dozvoli tako obeshrabrujuće rezultate. Jer 14 bodova iz trinaest utakmica to je bilans klubova koji se bore za opstanak u ligi.
U „Partizanu“ ima samo nekoliko pojedinaca koji sa pravom nose crno-beli dres. Tu bih, u prvom redu, želeo da spomenem Radakovića, Paunovića, Vukotića, i, na momente, Bjekovića. Oni stvarno mnogo pružaju i prava je šteta što moraju pognute glave da napuštaju teren.
Želeo bih da odam veliko priznanje treneru Zecu, koji je najmanje kriv za seriju neuspeha i kome bih samo predložio da rigorozno kažnjava nezalaganje i neborbenost fudbalera, u prvom redu novčano. Ako želi da stekne titulu prvaka mora imati i šampionski tim, a ne onakav kakav ima danas.
Mislim da bi klub morao voditi drugačiju politiku i kad je u pitanju odlazak fudbalera u inostranstvo. Sa 28 godina igrači nisu fudbalski starci, već fudbaleri u punoj snazi. Zato smatram da ni Katiću, ni Ćurkoviću a ni ostalima koji su spremni za odlazak ne treba dati ispisnicu, već ih do kraja karijere zadržati u Partizanu.
Kad bi „crno-beli“ igrali u sastavu Ćurković, Radaković, Antić, Đorđević, Paunović, Budišić, Živaljević, Đorđić, Katić, Vukotić i Bjeković — titula šampiona bila bi njegova. Naravno, u sledećem prvenstvu, jer je u ovom već sve izgubljeno.
Pre polaska na internacionalni fudbalski turnir u Bogoti, koji je trajao od 14. do 27. januara, Partizanove aspiracije kretale su se oko trećeg mesta. U tom trenutku tako su i zaista izgledale realne prognoze, s obzirom da su dva matadora — Ćurković i Katić — bili odsutni iz fudbalske arene, a prisutni u garnizonu JNA u Somboru. Ivan Ćurković bio je dugogodišnji „šef“ odbrane „crno-belih“, a Ilija Katić nedavno proizveden u komandanta srednje linije. Bez njih dvojice, pretpostavljalo se, Partizan nije — Partizan. Jedini optimist po ubeđenju — a ne po zadatku kao što je to slučaj sa Gojkom Zecom — bio je sportski direktor Partizana Dragan Papović:
„Garantujem da ćemo biti prvi ili u najgorem slučaju drugi — iza Botafoga“ — uveravao je sve putnike Papović.
Iz učtivosti niko nije želeo da demantuje svog sportskog šefa, mada je svako od putnika intimno mislio da je reč o nekom propagandnom triku.
Dvadeset sedmog januara uveče po kolumbijskom vremenu, odnosno 28. januara ujutru po beogradskom, Partizan je pobedom nad Botafogom postao šampion „Pentagonala“ grada Bogote i napustio Kolumbiju bez ijednog poraza!
Nije mala stvar na visini od oko 2.100 metara pobediti odlični tim Milonarios — 2:1, savladati Veselinovićevu, Šekularčevu i Sankovićevu ekipu Santa Fe — 3:1, remizirati u Kaliju protiv istoimenog tima 1:1 posle Drljačine teške povrede i sa blesiranim Paunovićem, Đorđevićem, Damjanovićem … i na kraju u „finalu nad finalima“ trijumfovati protiv ekipe svetskog ranga Botafoga — 1:0 u čijim dresovima igraju fudbaleri kalibra Žairzinja, Paula Cezara, Roberta, Zekinja, Karlos Alberta, Neja.
Knežević u Partizanu?
Posle povrede prvog golmana Slavka Drljače, rukovodstvo „crno-belih“ u Kolumbiji odlučilo je da iz Jugoslavije pozove još jednog vratara. Na listi kandidata nalazili su se Knežević, Mutibarić i Milosavljević. Izbor je pao na golmana niškog Radničkog Miodraga Kneževića.
„Knez“ je za gotovo sve odbrane u Bogoti dobijao vrlo visoke ocene od kolumbijskih listova „El Espektador“, „El Tiempo“ i „La Republika“. Na kraju je, po nezvaničnoj oceni, proglašen za najboljeg vratara turnira.
U vezi sa njim rodila se im jedna anegdota, prirodno za nas koji znamo gde igra i kako brani Miodrag Knežević. Jedan lokalni list, između ostalog, objavio je konstataciju svog komentatora:
„Rezervni golman Partizana — Knežević, ostavio je odličan utisak. Bio je, tako reći, nesavladljiv. Kako li tek brani prvi vratar Partizana?“
Uostalom, tehničko rukovodstvo Botafoga veoma se interesovalo za Kneževića. Bilo je reči čak i o ceni za eventualni trogodišnji ugovor.
„Moja je želja da iz niškog Radničkog pređem makar na nekoliko meseci u jedan veliki jugoslovenski klub, pa da tek onda odem u inostranstvo. U tom slučaju, moja cena će biti znatno veća. Ne bih želeo da propustim svoju poslednju šansu. Ja sam već na kraju sportske karijere…“ — rekao nam je Miodrag Knežević.
Jugoslavija nije učestvovala na Svetskom šampionatu u Meksiku, a ipak jedan bek klupskog ranga našao se u idealnoj jedanaestorici naše planete u 1970. godini.
Trener kolumbijske ekipe Milonariosa — dr Očoa, veoma je cenjen stručnjak u medicini, ali i u fudbalskom sportu. Dr Očoa pažljivo je posmatrao sve utakmice Svetskog prvenstva u Meksiku, a na „Pentagonalu“ je vodio svoj tim Milonarios. Još u toku turnira u Bogoti dao je ovu izjavu:
Video sam sve bekove u Meksiku i mislim da se ne varam ako kažem da je „dvojka“ Partizana — Radaković, najbolji među njima, iako nije igrao u prošlogodišnjoj najelitnijoj konkurenciji.
Dr Očoa lepši kompliment nije mogao da da Miši Radakoviću. Trener Milonariosa nije bio daleko od istine. Radaković je igrao izvanredno:
bio je neprelazan bek, čak i za slavnog Cezara;
ništa slabije nije igrao ni krilo, jer se vrlo često infiltrirao u protivničku odbranu i sejao paniku. Bilo je situacija kad je Cezar morao da čuva Radakovića, a ne Radaković — Cezara!
Đorđić — vanserijski „gvinter“
„Partizan igra suviše evropski, tvrdo u odbrani, mada to po svojim kvalitetima ne bi morao“ — kazao nam je Žairzinjo. „Međutim, „sedmica“ (Svemir Đorđić) igra suviše brazilski. Pa taj je fudbaler rođen Brazilac. Štaviše, veći je Brazilac nego što smo mi! Šta on može ponekad da uradi s loptom i protivničkim fudbalerima — to ne može ni najveći brazilski žongler“ — tvrdi nam Žairzinjo.
Zaista, Đorđić je s vremena na vreme pravio „rusvaj“ sa svojim čuvarima: vezivao ih je u „čvorove“ — i to mornarske — „lomio“ im kičme.
Uostalom, njegov nadimak u Partizanu najbolje ilustruje njegov način igranja. Svemira Đorđića nazivaju — „gvinter“.
I mnogi drugi su se istakli, samo u ovoj rubrici nemamo nameru da hvalimo Paunovića, Bjekovića, Budišića, Damjanovića, Vukotića … jer je već poznato da su oni vrsni fudbaleri.
Možda je trebalo više prostora posvetiti levom krilu Antiću. Ali o njemu kasnije. Zasad je dovoljno reći da je pošao tragom svojih zemljaka iz Užica — Pavkovića i Đorića.
Elijas Zakur: Iduće godine u Brazil!
Menadžer Partizanove turneje Elijas Zakur stigao je u Bogotu tek kad je turnir bio završen. Prirodno, kao i svi ljudi njegove profesije, interesovao se o igri Partizana, s obzirom da su rezultati bili poznati. Šta su mu drugi rekli, nije nam poznato, ali nam je poznato da je pre rastanka u Karakasu rekao:
„Iduće godine igraćete u Brazilu pod povoljnijim finansijskim uslovima, ali i protiv težih suparnika. Dolazim marta u Beograd, pa ćemo o svemu porazgovarati“.
I drugi menadžeri ponudili su svoje usluge Partizanu. Nije ni čudo, jer su „crno-beli“ pobednici ovogodišnjeg turnira u Bogoti.
ŠEKULARAC: Meč sa Partizanom bio je za mene događaj godine! Mislim da sam još jednom dokazao svoju veličinu, Partizan me prijatno iznenadio.
VESELINOVIĆ: Santa Fe je izgubio od sjajnog protivnika. Partizan ima izvanredno mladu, talentovanu i kvalitetnu ekipu. Najbolji ste na Pentagonalu, ovo je tim pred kojim je budućnost. Imate i jednog izvanrednog i mladog trenera, koji majstorski vodi tim.
ZEKINJO (BOTAFOGO): Odavno u Južnoj Americi jedan tim nije dočekan sa takvom pompom, kao sada Partizan! Vi ste to zaslužili, zbog utiska i trijumfa prošle godine, u Meksiku.
ŽAIRZINJO (BOTAFOGO): I prošle godine „slomio“ nas je Đorđić! To je sjajan igrač. Drago mi je što me je i ovog puta u to uverio.
ŠEKULARAC: Pa, vi i ne slutite šta ste učinili! Ni jedna evropska ekipa do sada nije ovako igrala u Bogoti. Posle ovog trijumfa cena Partizana na južnoameričkom kontinentu biće pet puta veća!
PAULO DE AUMEGA (TEHNIKO BOTAFOGA): Mislio sam da će naše dvoboje rešiti sjajna navala Botafoga. Ali, Jugosloveni imaju odbranu kakvu još nisam video. To je fenomenalno!
IZVEŠTAČ LISTA „IL TIEMPO“: Ta dva mladića, Vukotić i Živaljević, oduševili su publiku u Kaliju. Prvi je igrač neviđenih ideja i mogućnosti, drugi ima udarac kao torpedo…
LIST „EL EKSPERTADO“: Kali je srećno prošao! Partizana može da zaustavi samo Santa Fe, jer ga Veselinović i Šekularac poznaju.
ESKOBAR (KALI): Kakav je to igrač, taj Paunović! Pa, pored njega ni ptica ne može da proleti…
ROBERTO (BOTAFOGO): Ne mogu sebi da oprostim što sam udario Paunovića. Ne znam šta mi je bilo. Izvinjavam se svima do neba. Pokvarili smo jedan spektakl, meč koji bi bio velik.
DAMJANOVIĆ: u drugom susretu protiv Botafoga isključen sam prvi put u životu! Zaista, za to nije bilo razloga. Nije mi zbog kazne, već što sam „srušio“ jednu svoju dragu tradiciju.
PAULO CEZAR — LIMA (BOTAFOGO): Video sam mnogo velikih svetskih golmana. Ali, Knežević je fenomenalan! Sad mi je jasno zbog čega je Santos želeo da ga angažuje. U njegovoj senci (na drugoj utakmici — prim. red) ostala je čak i odlična igra Partizana.
VELASKEZ (ARBITAR PREKINUTOG MEČA SA BOTAFOGOM): Partizan nije kriv, držao se džentlmenski. Botafogo je pokušao da igra silom, a fudbalski zakoni su isti za sve. Morao sam da prekinem meč.
ALFONSO SENIOR (ČLAN FIFA): Arbitar je bio u pravu — morao je da prekine utakmicu. Botafogo nije imao nerava, poneo se kako ne dolikuje velikom timu. A mogao se ugledati na Partizana!
GOJKO ZEC: Nije važno ko je bio najbolji, nije važno ništa se dešavalo. Bitno je da smo osvojili pehar, da smo igrali veoma dobro, da smo sproveli plan priprema i da je svaki pojedinac bio izvanredno disciplinovan.
Pune su oči i srca „crno-belih“. Taj pehar iz Bogote, taj podsetnik izuzetnog podviga, stoji pred nama i budi uspomene. Vraćaju se sećanja na tih dvadesetak dana lepote i nade, na te dane kada se crno-bela boja tako prijatno lepršala „zelenim kontinentom“. Još jedna istinska kruna uselila se u vitrinu uspomena. A one naviru…
Bukurešt, Beč, Kazablanka, Meksiko, Bogota… Sutra će se, možda, tražiti mesto za novi pehar?…
Bukurešt, 1947. Prvo učešće Partizana na jednom zvaničnom turniru u inostranstvu, sa poznatim protivnicima. Pobedili su ITA, Čokanil i ČFR. Prvi bljesak, prvi međunarodni uspeh, prvi pehar…
Dve godine kasnije, na bečkom Prateru, savladan je čuveni Rapid u meču „koji Beč godinama nije video“. bilo je to onih furioznih 5:2, koji su digli stadion na noge, u finalu ni sudija nije mogao da pomogne, Istina, doprinosi nerešenom rezultatu od 2:2, ali pehar putuje u Beograd.
Petnaest godina trebalo je Partizanovim fudbalerima, da bi se priča ponovila, ovog puta u Kazablanki, 1963. Real iz Saragose savladan je u odlučujućem meču (4:2) i veliki pehar, dar kralja Maroka Hasana Drugog, primio je kapiten „crno-belih.
Dve nerešene igre (1:1) sa trnavskim Spartakom i reprezentacijom Meksika, dve pobede od 1:0 protiv Botafoga i 2:1 protiv Gvadalahare — to je put ka četvrtom internacionalnom peharu na Pentagonalnom turniru u Meksiku, januara 1970. A taj turnir bio je po mnogo čemu sličan ovom tek minulom…
Ovaj peti pehar iz Bogote, možda je najdraži, jer je najsvežiji. Rezultatski je i najubedljiviji. Ali, ima nešto što ga veliča, niz momenata koji ovaj uspeh čine izuzetnim trijumfom.
Savladani su veliki protivnici, januar je još jednom postao najlepši mesec za „crno-bele“. Imponovao je naš klub igrom, odnosima, ponašanjem. Demonstrirao je, u odbrani, najmoderniju evropsku taktiku i snagu, potvrdio priču o neprobojnosti tog bedema. Ali je umeo da i Brazilcima parira. Imao je u svojim redovima i takve igrače (Đorđić, Vukotić, Đorđević…) čije su akcije zasenile čak i virtuoze, kao što su Žairzinjo, Roberto, Olvedo…
Krenuo je Partizan na ovaj put bez dva junaka jeseni — Ćurkovića i Katića, ali je smogao snage da istraje. Nove snage ubrzo su pokazale svoju moć, potvrdile verovanje trenera Zeca da će biti dobre zamene. Paunović, Đorđević, Vukotić, Bjeković, Damjanović, Radaković… bili su na standardnom nivou. Đorđić, Pejović, Budišić… u stalnom usponu. Marić, Antić, Petrović, Grubješić, Furtula i Drljača pružili su novi dokaz da su dostojni Partizanovog dresa. Odavno ovaj tim (sa gostima Kneževićem i Gligorovskim) nije imao više dobrih pojedinaca…
U takvoj situaciji može se govoriti samo o tome da je ova turneja donela novi dokaz o sazrevanju tima. Još jedan podatak da je trener Zec pronašao pravo mesto za svakog pojedinca.
Imala je publika u Bogoti (a naše fudbalere gledalo je preko 180.000 gledalaca) da to primeti, da proceni. Aplauzi na otvorenoj sceni, opseda hotela, autogrami, komplimenti u štampi, dve neplanirane igre… to su najrečitiji izrazi utiska koji su ostavili „crno-beli“. Partizanov kvalitet još je izražajniji, ako se zna da je Zec imao više problema sa povredama nego ostali. Vukotić, Bjeković, Paunović… nisu igrali punom snagom. Đorđević i Damjanović morali su da se odmaraju po nekoliko dana.
Partizan je prvi sa 3 boda prednosti. Obasut komplimentima za majstorstvo. Hvaljen za ono (tehniku) u čemu je najteže zadovoljiti ukuse kolumbijske publike. Partizan je ponovio podvig! Otvorio nove vidike, postao jedna od najtraženijih evropskih ekipa. Stigle su nove ponude, ostali su tragovi jednog velikog tima. Ali, nešto će ostati dugo…
Taj dvostruki trijumf! Druga uzastopna pobeda na „Pentagonalu“. Teško je naći evropsku ekipu koja je uspela da zabeleži trijumf na jednom prekookeanskom skupu. Partizan je napravio jedinstven podvig — on je pobednik dva takva turnira zaredom! A to nije uspelo, do sada bar, ni jednoj evropskoj ekipi!!
Ovaj peti pehar je najdraži. Ne samo zbog rezultata već zbog definitivnog povratka u vrh internacionalne fudbalske elite. Nema više sumnji — ova generacija je sazrela, ova generacija počinje novi put stare Partizanove tradicije. Bogota 1971. je definitivno slomila sve sumnje, nikada elementi koji nose veličinu jednog kolektiva — u modernom fudbalu — nisu bili brojniji. Simbolični sombrero na njihovim glavama samo je oreolni izraz petog na neki način jubilarnog, internacionalnog podviga ovog kolektiva.
Zato, bravo momci u crno-belim dresovima! Sa blistavim peharom „Bogota 71“. vratili ste, konačno, sve nevernike.
Da li će 1971. biti godina vaše definitivne fudbalske afirmacije? Pet pehara u vitrinama obećavaju…
… I pored dramatičnih scena koje prate mečeve na Južnoameričkom kontinentu. — Kapiten Milan Damjanović dostojanstveno podneo prvo isključenje u karijeri
Pobedio je Partizan prošle godine u Meksiku, ponovio je taj uspeh, sada, u Bogoti. Ali, iza tog rezultatskog trijumfa oblikovao se još jedan uspeh, više gest, lekcija iz ponašanja, koju su naši fudbaleri održali Južnoamerikancima.
Sećate se: prošle godine, u Meksiku, u duelu sa Gvadalaharom, Partizan je platio ceh želji da domaćin trijumfuje. Pa je u tom duelu domaći arbitar hteo, na svaki način, da pomogne, da preokrene rezultat od 2:1 za Partizan. Prvo je isključio Đorđića, koji u karijeri nije napravio grub prekršaj, da bi — nešto kasnije — iz igre udaljio kapitena Mihajlovića, jer je tražio objašnjenje za takav gest!
Epilog je poznat: naši igrači sačuvali su rezultat i dostojanstvo. A domaća štampa pitala je: „Zar je moguće da jedan tim bolje igra sa 9 fudbalera!?“. Partizan je dobio svoju veliku bitku.
Dobio je i ovog januara, u Bogoti. Samo, sada je situacija bila obrnuta. Botafogo je opravdano ostao bez dva fudbalera i, nije to mogao da podnese. Demonstrativno je napustio teren i izgubio važniju bitku od one rezultatske. A mogao se setiti turnira u Meksiku, i gesta Partizana. To poređenje donelo je „crno-belima“ jednu veliku moralnu pobedu. Pobedu koja se pamti…
Ovaj primer moralne lekcije, koja je ubedljivija od svih reči, upotpunjuju dva detalja sa ovogodišnjeg prelaska preko Atlantika.
Arbitar Kanesa iz Čilea isključio je, na utakmici sa Santa Feom, Paunovića samo zato što ga je ovaj upozorio na pogibeljnu igru protivnika! Paunović je napustio teren, a da nikom nije ni palo na pamet da protestuje. Kao ni kod isključenja Damjanovića, protiv Botafoga. Naš kapiten je izbačen iz stroja. (opet Kanesa!), bez ikakvog razloga, Bilo mu je to prvo isključenje u karijeri. Partizan je smogao snage da čak i povede sa 1:0 — igrajući 76 minuta sa 10 igrača — i da očuva nerešen rezultat.
Ako je ova turneja rezultatski trijumf, onda ona nosi još jedan dokaz, pečat koji će trajati kao primer — izuzetne sportske i moralne snage ovog kolektiva. Partizan je održao protivnicima dvostruku lekciju: jednu iz fudbalske veštine, a drugu iz domena sportske etike!
… pred 235.000 gledalaca
Partizan—Milionarios 2:1 (2:1)
Stadion: Kampin u Bogoti. Gledalaca: 40.000. Sudija: Mario Kanesa (Čile). Strelci: Lobeton u 15. za Milionarios, a Živaljević u 16. i Vukotić u 23. minutu za Partizan.
Stadion: Kampin. Gledalaca: 70.000. Sudija: Kanesa (Čile). Strelci: Kampaz u 10. za Santa Fe, a Đorđević u 25. i 85. i Bjeković u 60. minutu za Partizan.
U dva nova meča, sa Santa Feom i Botafogom, koji su po svaku cenu želeli revanš, naši fudbaleri su opet pokazali svoju superiornost. Santa Fe je pobeđen i sa 5 rezervi, Botafogo je jedva izborio nerešeno, mada je 70 minuta imao igrača više (kapiten Damjanović bezrazložno isključen)!
Partizan—Santa Fe 1:0 (1:0)
Stadion: Kaluna u Bogoti. Gledalaca: 20.000. Sudija Kansea (Čile). Strelac: Gligorovski u 6. minutu.