Posle osam godina treniranja Dragoslav Gajić izbio u prvi plan najteže atletske discipline — maratona
U okviru proslave Dana oslobođenja glavnog grada Crne Gore decembra meseca, godine koju smo ispratili, organizovana su mnogobrojna sportska takmičenja. Jedno od najatraktivnijih bilo je takmičenje u maratonu, koje je okupilo atletičare iz svih naših klubova. Na startu Gradskog stadiona centralna figura bio je poznati internacionalac, ali i dalje član beogradskog Partizana Nedo Farčić. Delovao je samouvereno i odvažno. On, koji je rame uz rame trčao sa Klarkom, Rajanom i ostalim velikanima atletskih staza, u ovoj trci nije trebalo da se plaši konkurencije. Bio je, kako se to kaže, apsolutni favorit. Ostali atletičari sa strahopoštovanjem pratili su svaki pokret poznatog asa, ali nisu krili radost što će trčati sa njima.
Suvonjav mladić, koji je stajao odmah do Farčića i nosio takođe crno-beli dres, nervozno je lomio prste. Njemu je ovo deveti start na najdužoj trkačkoj stazi. Samo jednom završio je takmičenje i želeo je da baš sada, kada se takmiči i jedno poznato ime, savlada tih „famoznih“ 42,195 km.
Trka je počela. Kao što se i očekivalo, Farčić je snažno povukao napred. Ostali su ga sledili. Samo onaj takmičar u crno-belom dresu zaostaje. Već na početku hoće da odustane. Sa aut-linije čuo se glas njegovog trenera Franje Mihalića. Krenuo ja napred…
Šta se sve dešavalo za vreme trke teško je pretpostaviti. Iznenađenja je bilo. Bojažljivi momak sa starta nakon 2:27,18 prvi je ušao na stadion, gde je bila završnica trke. Bravo! U protekloj sezoni nijedan naš maratonac nije trčao brže. To je drugo vreme na Balkanu! Svi se tiskaju oko pobednika. Za mnoge prisutne na titogradskom stadionu on je bio potpuno nepoznat takmičar.
Šta je sa Farčićem? Ulazi u cilj kao trećeplasirani i pruža ruku mnogo mlađem klupskom drugu.
Upornost
Sa mladićem koji je zakoračio stazom uspeha razgovaramo u našoj redakciji. Stari smo znanci. Kao pobednici školskog takmičenja u krosu sreli smo se prvi put pre osam godina na stadionu JNA.
Da ga predstavim: zove se Dragoslav Gajić. Za drugove iz kluba on je samo Gaja. Ima dvadeset pet godina. Student je Škole za spoljnu trgovinu. Zaljubljen je u atletiku i još više u jednu devojku, čiji identitet uporno čuva.
Iako sam znala odgovor postavila sam stereotipno pitanje, kojim gotovo uvek započinjem razgovor sa sportistima.
P. VESNIK: Gajo, kada i gde si počeo da treniraš?
GAJIĆ: Nisam verovao da ću ikad biti sportista. Voleo sam fudbal, ali sam dobro znao da ima talentovanijih od mene i nisam pokušavao. Sa atletikom je počelo slučajno. Na školskom krosu pobedio sam, i Mihalić me je pozvao na stadion JNA. Došli su i ostali pobednici. Među njima bila si i ti, zar ne?
P. VESNIK: Bilo nas je desetak, ali su već posle drugog treninga svi, sem nas, odustali.
GAJIĆ: Početak je bio težak. I sama znaš koliko smo se puta zaklinjali da ćemo i mi otići.
P. VESNIK: Bilo je i lepih trenutaka: koliko smo se radovali novim patikama, crno-belom dresu i takmičarskoj knjižici…
GAJIĆ: Prvog nastupa silno si se uplašila i nestala sa stadiona.
P. VESNIK: Uh, a ti si bio bolji: stigao si poslednji.
GAJIĆ: Važno je učestvovati…
Možda Minhen
To je geslo, koje je Gaja verovatno uvek imao na umu. Bila sam nestrpljiva, put do uspeha činio mi se beskrajno dug i ja sam posle dve godine otišla sa atletske staze.
GAJIĆ: Vidiš, verovao sam u uspeh. Svakodnevno sam trenirao, odlazio na takmičenja, doživljavao poraze, odustajao, pa opet trčao. I eto, tek posle osam godina zabeležio prvi uspeh, prvu pobedu.
P. VESNIK: Kako si se osećao, kada si stao na pobedničko postolje?
GAJIĆ: Vredelo je onoliko truda i znoja.
P. VESNIK: U leto, na prvenstvu države, imaš sve šanse da i zvanično budeš promovisan u našeg najboljeg maratonca i naslednik legendarnog Franje Mihalića?
GAJIĆ: Pre toga imam teži ispit: maja meseca na internacionalnom mitingu u Istočnoj Nemačkoj pokušaću da ispunim olimpijsku normu.
Dok sam ta slušala, bilo mi je pomalo žao što sam tako preuranjeno otišla sa atletske staze.