Skica za portret Nenada Cvetkovića
Poslednjih meseci fudbalska slava sve gušće plete mrežu oko tamnoputog mladića duge crne kose, vedrog lika i nasmejanih očiju. Ovoga leta njegovo ime punilo je stranice sportskih rubrika. Talentovani fudbaler trebalo je da svoju davnašnju nameru pretvori u delo i zbog toga se uzbudio ceo jedan grad (Niš), pa i svi oni koji za koje fudbalska igra nije samo mlaka stvarnost, već prava ekstaza.
I kao u kakvom uzbudljivom filmu u poslednjem trenutku, posle jedne dramatične vožnje (u kojoj je Vladica Kovačević potvrdio da mu je i volan blizak kao i lopta), Nenad Cvetković je u društvu Bobe Mihajlovića i Velibora Vasovića stigao da u Beogradskom fudbalskom savezu stavi svoj potpis na pristupnicu Partizanu. Tako su navijači „crno-belih“ najzad mogli da odahnu.
Kao hipik
Spoljni izgled Nenada Cvetkovića i njegov unutrašnji svet deluju upravo suprotno — kao vatra i voda. Došao je kod mene u mekim mokasinama bez čarapa, neobrijan, sa dugom razbarušenom kosom od koje bi se napravile dve frizure, u farmericama i majici koji su delovali tako da je njihov susret sa peglom izgledao gotovo neverovatan.
Međutim, njegovo smerno držanje, način na koji je vodio razgovor, kako je „otkrio“ sebe uverili su me da „pravi“ Nenad Cvetković nije taj tako hipi-dekorisan momak, jedan od miliona svetskih mladića, koji svojim oblačenjem i držanjem žele da naglase kako su iznad svake konvencionalnosti građanskog društva. Ne, on je pravi sin patrijarhalne sredine, vezan čvrstim nitima za porodicu, mladić za koga i u punoletstvu reč majke predstavlja svetinju.
„Da mi je mama rekla ostani, ja ne bih došao u Partizan i ako sam sa tom željom mesecima polazio na počinak i budio se s njom“, objašnjava mladi napadač. „Ali, ona nije želela da se meša u to, pa sam ja odlučio. Uostalom, moja majka nije bila nikada na fudbalskom igralištu, čak ni radio prenose ne sluša, jer se plaši da me neko može povrediti.“
Dok to govori njegove oči čedno šetaju po sobi i pored lake nervoze koja se ogleda u rukama. Posmatram ga i osvedočujem se da je u njemu ravnoteža sila puna mirovanja.
Novi titraj vatre Partizana
U niškom Radničkom Nenad Cvetković je bio silan, gord i ponosan fudbaler. Bio je prvi golgeter, najbolji igrač i ljubimac publike. Nije osoran, ne odbija ljude, pa je razumljivo što je uz urođenu toplinu i prisnost vezivao ljude i imao veliki broj prijatelja.
Sada je sve to ostavio i došao u Beograd. Priznaje da ga je sve to privlačilo ali se pomalo i pribojava svega onoga što može doći u velikom gradu i moćnom klubu. Ali, on istovremeno zna da promena i potresa nema bez smelih odluka i upornosti i zato je doneo odluku da dođe u Partizan.
Za Nišlije je to bilo pravo čudo: veće nego hod Hristov preko vode. Sve do poslednjeg trenutka oni su verovali da će njihov „Neša“ ostati.
Navijači Partizana ne kriju da gaje najveća očekivanja od Cvetkovićeve igre i golova koji bi trebalo da vinu „crno-bele“ pod same oblake. To je novi titraj vatre za pristalica ovog kluba a već njegove prve igre u novoj sredini potvrđuju da je Vasović povukao pravi potez kada je doveo ovog mladića u naše redove.
Igrač intuicije
Nenad Cvetković je dete niških periferija. Čim je prohodao počeo je sebi da pokorava ćudi male gumene lopte. Odmah je bio veštak, prvi i najbolji u svojoj ulici, kraju, školi, pa je tako rano postao član pionirskog tima Radničkog. Već sa 17. godina postaje prvotimac i danas, kada još nema ni 24. godine, ima preko 250 prvoligaških utakmica.
„Za mene je fudbal isto što i vazduh — ne mogu bez njega“, objašnjava Cvetković svoju strast. „Za mene de igra uživanje, radost, najlepši trenuci. Tada sam u nekom čudnom stanju. Zaboravim na sve. Mislim samo na jedno: kako ću da uputim loptu u mrežu. Posle pobede ničim se ne mogu meriti moje emocije. Međutim, to ima i svoju crnu stranu: tugu kada se doživi poraz. Tada sam najnesrećniji. Uvlačim se u sebe, ne govorim, vraćam film utakmice bezbroj puta i patim na jedan tih ali vrlo snažan način.“
Cvetković je samo jednom isključen. Igrom slučaja to je bilo baš na utakmici s Partizanom. Postigao je izjednačujući gol ali ga je sudija Tauzes poništio. Protestovao je, pa ga je sudija udaljio iz igre. Taj bol i te suze neće nikad zaboraviti i već je vaspitao sebe da sve nepravde na terenu podnosi stoički.
„Moje su noge sve u ožiljcima. Primam udarce, podnosim mirno nasilje protivničkih igrača a u meni sve ključa. Ali, ja volim da igram, da dajem golove i zato sve sagorevam u sebi.“
Cvetković je odličan tehničar, igra obema nogama, vešto dribla na obe strane, ima divan skok i dobru igru glave, poseduje precizan udarac a iznad svega ima instinkt za gol.
„Ja ne umem da objasnim kako postižem golove, zašto se nađem baš tamo gde treba“, kaže novi član Partizana, „kako se odlučujem za takav udarac i svaku onu akciju iz koje šaljem loptu u mrežu. Jednostavno, ja se predajem igri i ona me nosi. Srećom, češće tamo gde treba.“
To magnovenje, ta intuicija je od Cvetkovića i učinila pravim golgeterom. Zato je i odskočio od svih u svojoj sredini i ona treba da donese mnoge radosti navijačima Partizana, zar ne.
Lična karta
Nenad Cvetković je rođen decembra meseca 1948 godine u Nišu. Visok 179 cm. Težak 74 kgr.
U desetoj godini je postao član pionirskog tima Radničkog. Šest punih godina je igrao u prvom timu istog kluba. Student prava. Neoženjen. Od jula 1972. član Partizana.