Poslednji događaji u Partizanu izneli su na videlo niz problema sa kojima sv ovaj najveći sportski kolektiv sukobljava. Partizan nije samo najbrojnije, već i najuspešnije jugoslovensko društvo. Međutim, danas se naš Partizan ljulja: nema uslova za rad a besparica čini svoje.
Gradski oci i oni koji odlučuju o materijalnim sredstvima svih klubova očinski se odnose prema porodici „crno — belih“.
Uostalom, kako drugačije objasniti tu apsurdnu situaciju: da je Partizan u „svojoj kući“ — beskućnik! Zar onda nije umesno pitanje: čiji je Partizan?
Uzmimo primer naših vaterpolista. Višestruki prvaci Jugoslavije i Evrope nemaju svoj bazen za trening i utakmice! Ne može se večno živeti od entuzijazma. Danas novac postaje jači od sporta. Zar je onda čudno što danas atletičari, bokseri, košarkašice, odbojkašice i drugi ne postižu one rezultate na koje smo mi navikli.
U drugim gradovima širom Jugoslavije svi klubovi, posebno fudbalski imaju bolje uslove za rad nego što ih ima jedan klub svetskog ugleda kao što je Partizan.
Crvena zvezda ima daleko povoljnije uslove za rad. Izgradnju tog objekta pomogli su i grad i Republika. A Partizan ne može da bude gazda na svom stadionu, koji bi trebalo da se zove stadion Partizana a ne JNA. Mi, navijači, teško podnosimo kada nam neko dobaci: „Ćutite vaš Partizan nema ni stadion a hteli biste da budete prvaci!“ Nas to boli i mi ne tražimo ništa drugo, osim da imamo ravnopravan status u Beogradu i Srbiji kao i Crvena zvezda.
— Slavko Todorović, Mladenovac