TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
Od kad je sveta i veka ne prestaje polemika ko je kome prethodio: pile jajetu ili obratno. I u našem fudbalskom taboru neće verovatno nikada prestati diskusije koje bio veći i značajniji za FK Partizan: Stjepan Bobek ili Zlatko Čajkovski, Milutinović ili Zebec, Galić ili Vasović i tako u nedogled. Pitanje će ostati večno otvoreno, a odgovor relativan. Zavisnosti od ukusa, trenutka i sličnih okolnosti — navijač pa čak i stručnjak biće uvek spremni da daju prevagu čas ovoj čas onoj igračkoj ličnosti. Zar nismo, recimo, u prošlom broju iznenadili mlađe čitaoce kada smo im objasnili da je u prvoj godini našeg postojanja Simonovski bio cenjeniji igrač nego mnogi velikani koji su ga docnije daleko nadmašili. Objašnjenje je sasvim logično: Džina zrelog doba morao je biti korisniji timu nego li poletarci koji su tek stasali.
Ipak, u godinama osvajanja naših prvih trofeja (prvenstva i kupa) jedna ličnost je bila daleko iznad svih. Reč je o tadašnjem treneru našeg prvog tima, danas pokojnom Ilješu Špicu. Ako su ostali mogli biti shvaćeni kao najzaslužniji uslovno i relativno, onda je to Špic bio u najapsolutnijem smislu reči. On je bio „i pile i jaje“ budućeg Partizana, tvorac svega velikog što je u njemu fudbalski urađeno, praotac našeg načina igre i rodonačelnik svih generacija „crno-belih“ fudbalera!
Kroki njegove igračko-trenerske ličnosti biće dovoljan da vas ubedi da u prethodnoj rečenici nismo preterali. Igrajući punih 20 godina za elitne timove prve mađarske lige, Ilješ Špic je doživeo čast da obuče 13 puta mađarski nacionalni dres (!) i da se nađe u onoj legendarnoj ekipi Ujpešta koja je donela u Peštu najveći predratni evropski klupski trofej — Srednjoevropski kup. Od 1937. preselio se u našu zemlju, gde je ostao do kraja života. Prvo kao trener splitskih, docnije skopskih fudbalera, u doratnim godinama unapredio je vidno fudbal tih gradova, a od 1946. do 1951. nalazio se na kormilu našeg prvog tima (na koje se vraćao 1954—55, 1958—59 i 1959—60). Za sve vreme provedeno u našim redovima držao je u ruci „vladarski skiptar“. Sa njim je Partizan osvojio najveći broj titula: dva prvenstva i tri kupa. Njegovim rukama modelirani su naši najveći asovi: Bobek, Čajkovski, Milutinović, Zebec…
Ipak, od efemernih trofeja i pobeda značajnije je kudikamo Špicovo trajno delo: naša fudbalska škola, način igranja i naši velikani. U temeljima svih faza i generacija „crno-bele“ fudbalske porodice oni su ostali večno uzidani. Zar je onda čudno što ih u svima krajevima zemlje i danas raspoznaju i slave kao Špicovu školu, odnosno Špicov način igre i Špicove đake!
Partizanova fudbalska škola, odnosno „Špicova katedra“ pretpostavljala je tehniku, umeće, znanje i maštu svim prednostima tzv. snagatorskog fudbala. U kombinatorici, misaonim rešenjima, veštini i artizmu Špic je video prave puteve igre. Za njega je fudbal bio i ostao nadigravanje i nadmudrivanje, a ne lomljenje i — „rasturanje“! To je bila kvintesencija njegove fudbalske škole na kojoj su se vaspitavala svi uzrasti i generacije naših fudbalera „Dobar igrač posle igre boli glava, a ne noge“ — glasila je omiljena sentenca Ilješa Špica, koja je do srži ilustrovala njegovo poimanje igre.
Iako već poodmakao u godine, Špic je 1946. bio najveći revolucionar u našem fudbalu. Usporenu igru tadašnjeg „četvorougla“, koja je dominirala našim terenima, obogatio je elementima tada najavangardnije — mađarske škole. Jasno, nije je jednostavno nakalemio na Partizanov organizam nego je uskladio mentalitetu i osobinama naših ljudi. Tako se rodio dobro poznati „Špicov način igranja“, koji je za epohu bio brži i moderniji od fudbala koji se tada gajio u nas. Osnovno geslo te igre je glasilo „svaka lopta je brža od igrača“. Zajedno s njim Špic je preneo i niz taktičkih rešenja mađarske škole: dupli pas, lažni manevar, igru bez lopte, stalno menjanje mesta. Ova munjevita „promena mesta“ bila je toliko karakteristična za tadašnji Partizan da su ga po tome raspoznavali u celoj Evropi!
Konačno, njegovim rukama su modelirani i najveći asovi u istoriji „crno-belog“ kluba. Dribler do besvesti Stjepan Bobek izcizeliran je u najmaštovitijeg genija saradnje, provincijski početnik Milutinović u svetskog centarfora, Čajkovski i Zebec u kontinentalne vedete! Onim manje znanim ne zna se ni broja. Recimo, Marko Valok (od svih smatran kao srednjak) u Špicovoj režiji je mogao da imponuje i najautoritativnijim tobdžijama sa ostrva!
Nažalost velikog učitelja više nema. Njegovo fudbalsko srce koje je pet decenija kucalo s loptom i za loptu ugasilo se zauvek u svlačionici na skopskom stadionu u Gradskom parku (1. oktobra 1961.), posle poraza njegovog Vardara u meču s OFK Beogradom. Ali ono je ostalo na neki način u grudima svih mladića koji i danas nose „crno-beli“ dres. Među nama, starijima, koji smo ga dobro poznavali, ostao je večno prisutan i onaj vrcavi Špicov duh i hiljade anegdota o ovom zanimljivom čoveku, čiji je šarm potencirao njegov mešoviti mađarsko-srpski jezik, koji nije nikada fermao — padeže. Ali na Špicov šarm, anegdote i duh vratićemo se docnije, u jednom od sledećih nastavaka.