Na Otvorenom prvenstvu Crvene zvezde slavili smo dve pobede (Lakčević i Jovan Nikolić), i doživeli tri poraza (Živković, Doknić, Milosav Popović). Rezultatski ishod mogao je da bude daleko bolji da sudije ponovo nisu protiv naših boksera upotrebile mač nepravde.
Srećom, ne samo prisutni u dvorani Doma sindikata, već i milionski televizijski auditorijum, uverili su se da je Doknić drastično oštećen u borbi sa Đajićem. Bio je ubedljivo bolji, ali ipak je proglašen poraženim. U nerazumljivim odlukama opet je prednjačio Dušan Stanisavljević. Njegovu nepravdu ne možemo više da tumačimo samo kao neznanje, jer posedujemo ubedljive dokaze da dodeljuje pobede našim takmičarima jedino kada pobeđuju nokautom ili su toliko bolji od protivnika da je nemoguće oštetiti ih.
Još jedan podatak iz prvog dela ekipnog šampionata potvrđuje da sudije imaju nešto protiv našeg kluba: u 15 kola izrekli su bokserima Partizana na beogradskom ringu 14 javnih opomena, a na gostujućim duplo više — 28! Voleli bismo kada bi neko mogao dokumentovano da nam objasni kako to da naši bokseri pred svojim navijačima, što se tiče tehnike, dobijaju gotovo najbolje ocene, a pred tuđima najgore…
Dvostruko lice sudijske savesti, međutim, ne daje nikakvo pravo treneru Kosti Lekoviću da na nepravde reaguje sebi svojstvenim načinom — predajom borbi. Kao što je poznato, na reviji Crvene zvezde Leković je predao Milisavu Popoviću borbu protiv Malića kada je sudija u ringu obojici takmičara izrekao javnu opomenu, iako je ovu kaznu zaslužio samo takmičar „crveno-belih“. Leković je kasnije objašnjavao da nije bacio peškir u znak revolta što je Dokniću oteta pobeda, nego da je strahovao za svog učenika Popovića, jer ga je Malić nekažnjeno pogađao svim mogućim „nečistim“ udarcima. Možda bi ovo objašnjenje bilo prihvatljivo da Leković i ranije u nekoliko navrata nije slično reagovao.
Uprava našeg kluba osudila je postupak trenera.