TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
Preko trnja do zvezda, posle osam nezaboravnih bojeva u četiri okršaja s šampionima Francuske, SR Nemačke, ČSSR i Engleske, generacija fudbalskih besmrtnih Partizanovih „beba“ stigla je konačno do samog fudbalskog Olimpa — do finala Kupa evropskih šampiona. Tako se prvi“ i dosad jedini put u istoriji jugoslovenskog fudbala jedna naša ekipa našla u završnoj rundi borbe za trofej oficijelnog klupskog prvaka starog kontinenta! Bio je to podvig nad podvizima kakav neće dugo ponoviti nijedan naš tim.
Progresija „hoda po mukama“ karakteristična za Partizanovu maršrutu u ovom Kupu šampiona, nastavila se i u finalu. Posle solidne ekipe francuskog prvaka (Nanta), još snažnijih šampionskih timova SR Nemačke i ČSSR (Verdera i Sparte), u polufinalu se isprečilo još teže iskušenje u licu šampiona Engleske slavnog Mančester Junajteda, da bi u finalu došao na red „strašni“ Real, šestostruki osvajač titule najboljeg evropskog tima, dvostruki klupski prvak sveta i nesumnjivo najlegendarnija momčad naše planete u minule tri decenije!
Hendikep više predstavljao je i teren na kome je trebalo da se održi veliko finale. Mandator je bila prestonica Belgije Brisel, odnosno stadion Hejsel. A kako je u tom trenutku broj španskih „gastarbajtera“ u Belgiji bio kudikamo veći od kolonije naših radnika, „crno-beli“ su morali da se bore na dva fronta — protiv izvanrednog protivnika (prognoziranog favorita) i protiv publike koja je od prvog minuta uraganski bodrila fudbalere iz Madrida. Ali, istini za volju, ovaj drugi protivnik bio je grlat i opasan samo u prvim minutima meča, dok se naši momci nisu sredili i preuzeli igru u svoje ruke. Sve do odmora Partizan nije ispuštao inicijativu i što je važnije — stvorio je dve stoprocentne šanse, koje su, nažalost, Galić i Pirmajer neobjašnjivo prokockali. I umesto da na poluvreme odu s ubedljivim vođstvom (2:0), „bebe“ su morale da se zadovolje samo remijem (0:0). Ipak, jednu značajnu pobedu su odneli već do odmora: dotle neutralna belgijska publika (koja je od 42.000 prisutnih predstavljala bar dve trećine) počela je u nastavku iz sveg srca da bodri bolji tim. Bila je to zaslužena nagrada Beograđanima za spektakularniju igru!
A kada je posle odmora, već u 54. minutu, Velibor Vasović posle jednog kornera zatresao mrežu Reala, ceo stadion je ustao na noge — salve aplauza sa svih strana pozdravljale su iznenađenje koje je bilo na pomolu. Sve do 70. minuta Partizan je sigurno držao niti igre u svojim rukama, a onda, kada se to najmanje očekivalo, dotle najbolji akter meča Vasović napravio je početničku grešku: dopustio je da ga virtuozni Amančio nadmudri u direktnom duelu ispred šesnaesterca i otvori sebi put do neodbranjivog izjednačenja (1:1).
Samo pet minuta docnije došlo je do još grubljeg previda „crno-bele“ odbrane i to je bio — kraj. Za trenutak usnula zaboravila je na slobodnog Serenu na desnom krilu, koji je, posle jednog brzog kontranapada, dobio loptu potpuno usamljen na 25 metara od Šoškićevog gola. Poneo je korak-dva, a onda opalio iz punog trka kao iz topa — lopta se nezadrživo zakoprcala u gornjem desnom uglu mreže! Bila je to tragedija kakva se retko viđa — 70 minuta bolji i nadmoćniji tim ispustio je u ciglo četvrt časa pobedu, nenadoknadiv trofej i istorijski uspeh!
Zašto?
Po mišljenju stručnjaka, iz dva razloga. Pre svega zbog lošeg taktičkog koncepta posle vođstva od 1:0, a naročito zbog loše šuterske dispozicije Galića i Pirmajera koji su propustili šanse života i prilike da reše meč još do odmora!
Za razliku od većine stručnjaka, autor ovih redova — koji je bio očevidac istorijskog finala na Hejselu — smatra da anatomiju ovog tragičnog poraza treba tražiti na drugoj strani. No o tome u narednom broju.